*life sucks*

Tetovaže!! Prave ili biljne!!??

Osnovna razlika izmedu trajne tetovaže i biljne je ta što biljna traje određeni broj godina (3-5 godina, tamnije boje ostaju nešto duže, a svjetlije kraće, te ovisno o samoj koži, podneblju i načinu života), radi se biljnim pigmentima, koji se inplantiraju plitko pod kožu. Ti pigmenti, pošto su biljni, sami po sebi blijede i s vremenom nestaju, a gornji sloj kože se konstantno obnavlja, te i na taj način boja odlazi. Na koži izgledaju potpuno isto (tetovaže, trajna i bio).

Boje (biljni pigmenti) kojima se BIO TATTOO radi imaju višestruke certifikate, te nisu štetne za zdravlje. Aparati su drugačiji nego kod trajne tetovaže, a igle, nastavci i sav potrošni materijal je za JEDNOKRATNU upotrebu.

Nakon što tetovaža nestane, na mjestu gdje je bila nema ožiljaka, te se ponovno može napraviti ili nova ili ista tetovaža ili ostaviti "prazno", ovisno o želji klijenta.

Prije samog tretmana, klijent mora izabrati ili donijeti željenu sliku i potpisati da želi apliciranje, te da ne boluje od hepatitisa,
HIV -a, hemofilije i šećerne bolesti, jer osobe oboljele od navedenih bolesti se NE SMIJU tetovirati (niti jedan, niti drugi oblik tetovaže!!).

Zatim se radi tzv. priprema, stavlja na kožu i klijent vidi kako će tetovaža na kraju izgledati. Trajanje tretmana ovisi o koži (pošto nisu kemijski pigmenti).

Nakon tretmana zaštita (gaza) ostaje na koži sat i pol, te ju klijent skida i više nema potrebe bilo čime prekrivati tetovirano mjesto.

Eto ponešto i o tome, pa očekujem vaše mišljenje o toj temi!!!

trenutak

Vrijeme da je stalo
barem na malo,
trenutak jedan
tamu bi svijetlost zamijenila
tugu radost,
starost mladost,
nas ne bi zamijenili
neki drugi klinci.

No, vrijeme stalo nije,
ono nam se i dalje
u lice smije,
gleda nas u oči,
a nismo ni svjesni
njegove moći,
ono preko svakog
praga kroči
i svatko se sa njime
kad-tad suoči.

A gdje je nas ostavilo
iza sebe?!
Možda je ipak stalo,
možda se nama
samo poigralo,
možda je sudbina bila ta
što je naš trenutak izbrisala,
možda smo krivi mi
te sudbine sljedbenici…

Pa tko nam može reći
kada je trenutak počeo,
a kada stao,
kada je pod
sudbine krilo pao?
Odgovora nema,
ostaje samo dilema
Dok se novi trenutak
za početak sprema…

Dragi moji, vidim da je neke moja prijašnja tema uzrujala. Vi koji ste me popljuvali,ovo je za vas!! Naime, CILJ tog posta je bilo pokazati da nije sve u životu idealno i da o toj temi treba više govoriti, bez obzira što je priča izmišljena!! Pa, kaj? Kad bi svi pisci knjiga koji progovaraju o ovoj temi morali pisati istinu, ne bi bilo knjiga, ni filmova,... Ali to što je tema izmišljea ne znači da je uradak loš i da nema dobru pouku!! Btw, danas je dan maturanata, pa... sretno svim maturantima (želim vam sve najbolje i da ne završite na ispumpavanju po bolnicama!! Dobru zabavu!!)

PRIČA O ZLOSTAVLJANOJ DJEVOJCI

«Bilo je to davno!! Zaista davno! No, zaboravljam li? Nikada!! A bila sam tako malena…nisam znala ni što mi radi, da je to nešto loše!! Nasuprot, mislila sam da je to sasvim uobičajeno, normalno… Boljelo je… sjećam se da sam ga pitala zašto mi to radi, zna li da mi nanosi bol. On je samo rekao da tako i treba biti. Tada još nisam znala da je to pedofilija, kako su nam to kasnije u školi objašnjavali. Da, tek kada sam krenula u školu sam saznala što sam zapravo sve ovo vrijeme proživljavala. Naime, to đubre nije stalo sa zlostavljanjem ni nakon moje prve menstruacije…pa zaboga, mogla sam ostati trudna s tim čudovištem!! Nitko me nije razumio kada sam odlučila reći što mi se događa. Mislili su da izmišljam, jer ja sam o tome progovorila tek sa 16 godina i svi su me smatrali droljom koja to voli sa starijim muškarcima. Odvratno!! Ne mogu samu sebe više podnijeti, gadim si se! Moj život više nema smisla…on ne prestaje, a ja više ne mogu izdržati! Poludjet ću…svakog se jutra budim uplakana, sama. Nitko ne zna kako je to!! Ubiti ću se!!» bile su njezine posljednje riječi.
Najtužnije je što joj čak ni ja nisam vjerovala, ja… u koju je trebala imati potpuno povjerenje… ja koja sam joj bila najbolja prijateljica… trebala sam je saslušat, shvatiti! Ali sad je više nema…

On
Koraci u snijegu,
poderana odjeća,
pitanje u glavi:
«Gdje je sreća?»
Rane na rukama
što ih hladnoća stvori
kao u najgoroj noćnoj mori.

Pogled tužan,
kako je život
besmislen i ružan.
On luta gradom
ruku pod ruku sa nadom,
o boljem životu sanja,
o sreći, ljubavi,
toplini doma.

Dolazi do neizbježnog sloma,
nema nade više,
više ne moli
da mu se molitve usliše,
više nema koraka u snijegu,
ni neizrečenih riječi.
Nije bilo nikog
da ga spriječi,
poput svijeće se ugasio,
ni posljednji ga dah
nije spasio.
Mladi je život izbrisan,
još je jedan ostao
neostvaren san,
posljednji vapaj neposlušan,
još jedna neispunjena želja…
Njega više nema,
a novo se jutro
na svitanje sprema…



Pišem i pjesme. Uglavnom relativno pesimistične, a koliko su dobre-nadam se da ću od vas čuti!! Očekujem komentare, pa i kritike!!

About me...

Ja...hm..naizgled tipična gimnazijalka, odlikašica koja želi upiasti željeni fakultet...blabla.... Možda se ipak malo razlikujem po tome što je moj san postati psihijatrica u bliskoj, nadam se, budućnosti!!! Obožavam medicinu i, iako još nisam ni upisala faks još, već godinama proučavam sve što je vezano uz ljudsku psihu i poremećaje koji imaju veze s njom. Neka štreberica,a? E pa, dragi moji, mi "štreberi" i postižemo nešto u životu. Uz to volim slikati i šivati otkačenu odjeću, pošto i sama imam relativno prepoznatljiv stil- ze neke jako čudan. A to da malo jesam neobična osoba-priznajem... Slušam rock, uglavnom stariji...a nađe se tu i koja punk stvarčica, ali ne tako često! To bi bilo to!!